Buđenje

Krhotine skupljaš srca moga
što padoše na zemlju crnu,
jedno po jedno prikupljaš u ruke
i kao mozaik slažeš ih polako.

Zacjeljuju one dodirom tvojim
i upotpunjuješ mjesta praznih
što u prah su se mrvila
i bivala raznesena, vjetrovima raznim.

Udahnjuješ svoga životnoga daha
i srce prvi udarac otkuca,
uz tvoje srce i moje se čuje
kao jedno sad kucaju zajedno.

Svakim se dahom
dio mene budi,
dio po dio lagano oživi
uz tvoj plamen i moje se srce grije.

…….

Ostavljaš me da nastavim
put svoj na ovome svijetu
i slobodu mi daješ
da odabirem po željama svojim,

Ali žedno srce predaje se Tebi,
stalno traži Tvoju blizinu
i želi opet osjetit u sebi
Tvojih zraka nježnu toplinu.