Na rubu života

Putem doline smrti
izgubljene duše hode,
lutajući gube pute
od Boga pripravljene.
Vrte se u krug,
bez cilja, bez nade,
posrnu, padaju,
u močvare grijeha
uprljaju se cijele,
jauču od jada,
zahvaća ih bijeda.

Lutaju po bespućima
doline ove,
samo na smrt
nailaze na stazi,
a privlačnost grijeha
u ponore ih vabi.

Svaka je duša
kušnjama zavedena,
pa staje, pa krene,
neodlučno čeka,
ipak se prepušta,
znajući kako polako
bitku gubi,
al za to ne mari.

Volje umrtvljene,
molitve su nestale,
nade im ugasle,
život je na rubu,
ponoru se približava
gdje strašan pad prijeti
i klizi u provaliju mraka
u koji duša žuri
silovito se strmoglaviti.

Grohot iz dubine odjekuje,
plamenom se žari,
dok pohoti se duša predaje
i snage više nema
kojom oduprijet se može,
u sljepoći svojoj
povratak ne vidi.

Jauci prokletih
što vrište u dubini
vječno proklinjući
bitak svoj,
postaju sam strah,
neprestano osjećajući
odvojenost od slave
od vrela života u Vječnosti.

Duša od crnine
u nakazu se pretvara,
pogrbljena, izobličena,
uništena u boli,
lica u užasu
kao vosak se istopi.

Proklinje sve što
bilo je sveto,
veliča grijeh i tamu.
Žuri u propast,
vječnost svoju gubi,
mijenjajući je za
užas sotonskih legija
što je čekaju
u jezeru ognja.

Svjetlo odbaci
i prigrli tamu,
sve nekad dobro,
sad paklu predaje.

…

Gospode toliko je duša
ovakvim životima zatrovano.
mrtve duše
životare al ne žive,
vječnosti odbačene,
ravnodušnosti pune,
pune su nebrige
ili čak prezira
Bože prema Tebi,
ljutnje, čak i mržnje,
izjedajući si dušu,
kriveći Tebe za sve.
Odbacuju svjetlo,
prokletstvu se priklanjaju.

Molim te Kriste
smiluj se svakoj duši,
ne dopusti da izgubljene budu
i odbacuju radost svjetla,
sav sjaj bjeline
i svete čistoće,
a odabiru prokletstvo
za vječnost svoju.

Proklinjući sebe,
nikad, ali baš nikad,
neće vidjet Tebe.
Gledati Te
licem u lice.
Tek onda znat će
što su izgubili,
jer nisu slušali
poziv Tvoj,
tihi glas kojim
šaputao si milo.

Smiluj se nama Gospodine
po beskrajnom Milosrđu svojem
da postanemo sveta djeca tvoja.