Ožiljci grijeha

Koliko uzalud vremena prođe,
koliki su dani prošlost,
prođe brzo sve, pa i ono
što tako dugo iščekujemo.

Vrijeme dane pregazi,
pohrani u sjećanja,
mnoga lijepa, neka ružna,
al sva se prošlosti priteknu.

Godine prevaljene,
mladosti izgubljene,
životnih puteva svakakvih.
Neki teži, neki lakši,
na nas traga ostave,
dušu nam zacrni događaj svaki,
ime svoje zareže,
pa izgledamo tako išarano.

Iz crne boje samo tama
što nam dušu mući,
ranjeni smo, baćeni na podu.
Lijeka u svjetovnom stanju nema,
tek u onom višem, svetom,
milosnom i slobodnom.

Zato kad djela naša
rukom Božjom posvećena,
pa se u bijelo zapisujemo,
postupcima svetim,
postajemo sjajniji.

Poravna udubljenja naših zala,
zacijele nam teške rane,
bit će lijepo kada zora nova svane
i primaknemo se izvoru svjetla
što tamu razotkrije i obasja,
a prljavštinu svetom vodom spere
i podigne iz gliba našeg grijeha
što nas jako truje, guši,
pa lagano podiže do Sebe
i osmijehom svojim blagim
liječi i spašava.