Kazna

…
Sluz ljigavosti što cijedi se niz lice,
smrad nesnosni me ubija.
Uronjen u kašu ovoga užasa,
zlo se nadvija nada mnom i gušim se,
tonem ko u živom blatu što me vuče
u ponor dubine i ogavnosti svoje.

Zar mi je namijenjeno propasti ovako?
Nekoć imajući sve i misleći
da se tako živjet može.
Propadoh, da propasti niže ne mogu,
al svakim sam trenom još dalje i dublje.

Osjetim u ovoj jami prate me grijesi.
Gle, sad svaki vidim i svaki razumijem,
kako je utjecao na mene i na druge
i zašto sam sada tu gdje jesam,
a ne tamo gdje mi je
stvarno bilo namijenjeno biti.

Sam sam si kriv, ja, ja i samo ja.
Nitko drugi, koliko sam za sve kriv sam.
Imao sam bezbroj prilika za sprati sve,
al sam se samo natrpavao onime
čime se sad gušim i propadam dublje
i dublje i dublje i tko zna gdje li je kraj?
Ima li ga uopće negdje,
a svaka mi kap grize dušu i gorčinu stvara,
čujem urlike drugih oko sebe i opet razumijem,
to nisu samo obični krici već vapaji drugih
što iz ovog ili onog razloga su tu gdje jesu,
ali svi smo ipak samo zbog jednog…
rekli smo sutra, ne danas, već sutra
ćemo se popraviti, još je rano za nas.
To sutra nikad nije došlo,
a tren istine nas je stigao nespremne,
pa se zbog svojih postupaka
mučimo u ovome kao u kotlu,
što se prolije kad se usmrdi,
al ovdje prolijevanja nema
već je ovo to mjesto,
kanal gdje se ono iz lonca izlije,
samo smrad, ah taj užasan smrad
prema kojem i najveći onosvjetski
ko miomiris izgleda.

Ne, nema usporedbe, ovo je vrh svakog užasa,
tj. dno svakog dna, al opet dno još propada
i kraj se ovdje ne nazire.
Samo vidim muku koja se povećava,
a slabi i moje zadnje zrnce snage.
Vatru osjećam i sve je jača i bolnija.
Postajem i sam jedan od onih
što nerazgovijetno viču,
jer zvuk se do površine baš i ne probija.
Površina koja tko zna gdje je sad,
vapije i zovem sve i svakog koga se sjetim,
al odgovora nema dok mi na um
ne padne jedan tren u životu
što sa podsmjehom sam odslušao:
Kristu se obrati i njegovu Presvetu
Krv zatraži da te ispere i spasi…
…. pa tako zazvah……

(Spas)

…
i gle, povlači me neka sila gore,
sve sam lakši i osjećam
kako se nešto po meni prolijeva
i prljavštinu sa mene skida i nestaje
a bijelja mi halja postaje,
nikad ljepšu vidio nisam,
a izvor je svjetla Prejak
za mene pregrješnog, preslabog,
nedostojnog vidjeti Tebe Svjetlo Svog Svemira
i svega stvorenoga što se vidi i ne vidi.
Lijep je prizor i nagledati od čuda se ne mogu.

Znam da nisam još potpuno spašen,
al ipak prezahvalan za spas od onog užasa
i prođoh kroz svoj život tren po tren,
misao po misao, djelo po djelo,
propuste sve uvidjeh i ono što bi bilo
da ih nije bilo, al ipak kad dođoh do kraja
ovog iskustva izvanrednog pomislih:
Evo me Kriste, Tvoj sam, uzmi me k Sebi.

Da, kaže, Ti si Moj i uvijek si bio,
al tek nakon vremena kojeg trebaš
provesti u pročišćenju svojemu
jer Pravda se zadovoljiti mora.
Tek tad bit ćeš Svet i dostojan
vječnog Duhovnog Bogatstva i Nagrade
što pripravih ti od početka
i ostat ćeš Moj Zauvijek.

Sada se vrati na mjesto muka,
ono što iznad je onog oceana crnog
i znaj da te Milost s Neba Spasila
da i ti jednog dana dođeš i vidiš Raj.

I spustimo se dolje
opet nazad gdje vidjeh
ono more zla, pa stadoh pred njim
i čuh:
Ovo je tvoje prebivalište za neko vrijeme,
bit ću Tamo gore i čekati te.
Pomagat ti da pretrpiš muke ove,
a ti moli za one na Zemlji
da i oni mole za te,
jer sam se za se, izboriti ovdje ne možeš,
jer imao si vremena i mogućnosti za to…

Vidjeh uokolo i druge duše
koje su šireći svoje ruke
tražile milost i izbavljenje…

Idem sad dalje, a ti moje drago dijete,
budi sretan što izmakao si zadnjega trena onom zlu. Netko od tvojih najmilijih
iskreno se molio za tebe i prikazao
svoje molitve Ocu po mojoj Presvetoj Muci. Prikazao je svetu Misu za tebe.
Po tome si i bio spašen.
Dijete moje Ja sam uvijek s tobom.

Tim riječima me napusti,
a sad više ne vidjeh Svjetlo.
Što se više udaljavao,
duša me više boli,
jer napuštenost osjetih
i svakog je trena sve gore,
a vatre od dole što iskaču visoko
po nogama mi vitlaju, pa zavapim
za spasenje i od ovoga mjesta,
jer vidjeh neke duše
gdje penju se visoko
i odlaze u Nebo.

Ostaje mi samo čekati i čekati
i nadati se da će me se netko sjetiti
al vrijeme je ovdje pojam stran
jer dok Zemlja dalje živi
mi smo zarobljeni u svakome trenutku, trenutku bola i tuge,
napuštenosti i žalosti za Bijelim Svijetom iznad.

Sad samo čekam i čekam,
do trena kad ću se pomaknuti
barem bliže, više k Nebu.

Sad će se valjda netko sjetit mene.
Čekam posjet glasnika s Neba:
Anđela, sveca Božjega ili mile Majke Marije.
Posjet koji će me utješiti i ublažiti muke.
Nadam se i nadam i molim i vjerujem
da spasenje ce doći za mene ubrzo,
pa kad god to bilo, jedno znam,
Spašen sam…