KALVARIJA

…
Krećeš na svoj krvavi put,
napušten, sam.
Primaš udarce bičeva po leđima svojim
jer neprestance Te udaraju,
i trgaju Ti kožu i raskrvavljuju
je još više i više.

Sami te ne osude
pa te pred suca tjeraju,
iako ne nalazi krivice na Tebi
kaže svjetini: “Ecce homo!”,
Evo Čovjeka…
i da stvarno nikad većeg
čovjeka nije ni bilo, niti će biti,
Čovjek a Sin Božji.
Osuđen na spasenje ljudi,
predan na muku dobrovoljno
da popije pregorku čašu
što odavna je pripravljena.
Ne želi Te osuditi,
ali u strahu od onih što su Te predali
pere ruke svoje
i prepušta im na odluku,
iako već zna odgovor, upita:
“Koga da pustim?”
“Barabu” odjekuje, “Barabu nam pusti”,
“A njega raspni, raspni ga
ne želimo njega!”
“Raspni ga i krv njegova na nas
i na našu djecu!”
Osuđuju sebe unaprijed,
osuđujući Krista na smrt.

U skrlet te oblače,
trnovu krunu zabijaju u glavu,
trsku u desnicu stavljaju,
sve iz poruge prema Tebi viču:
“Zdravo, kralju židovski!”.
Kad se izrugaju, vrate Ti haljine,
pa te na put tjeraju do brda Lubanjskog,
jer tamo su Ti pripravili kraj.

Ti primaš na se svoj preteški Križ
na dokaz nama da ga ponesemo
u svojim životima.
Iako te grde sa svih strana
i gađaju i pljuvaju,
nastavljaš svoj hod
koracima teškim,
a sve zbog težine naših grijeha.
Teški su i preteški,
pa padaš pod svom težinom,
al ustaješ i nastavljaš dalje,
iako padaš ponovo
pokazuješ nam da trebamo
ustati nakon svakog pada,
jer nakon pada ustati je još svetije,
nakon što smo dotakli samo dno.

Iako te tješi pogled na Majku,
još Ti više nanosi bol,
al ne zbog Svoje patnje,
nego zbog njene majčine boli,
jer i ona dijeli i osjeća Tvoju bol.
Kažeš joj tiho:”Mama…”,
i vidiš njene usne kažu:”Sine…”.
Ovaj trenutak pun je boli,
dvoje jedinih u povijesti
čistih bez grijeha,
a mržnjom i grijesima okruženi.

I žene tješiš Ti koji utjehu trebaš,
ali i u ovome trenutku
Ti utjehu drugima dijeliš:
“Ne plačite nada mnom,
nego nad sobom i sinovima svojim.”

Vide da sve teže ideš
i tjeraju Cirenca da ponese križ.
Iako je pomogao,
trebalo je nekog natjerati da Ti pomogne,
a nitko se nije našao
tko bi to dobrovoljno uradio,
tek Veronika u trenutku pruža svoj rubac,
iako traje samo kratko, učinila je mnogo
iz svoje ljubavi prema Tebi.
Ostavljaš nam obris Lica svoga.
Budimo kao Veronika i mi
ponudimo svoj rubac
i s ljubavlju olakšajmo Ti patnju.
Koliko je sveto iako je naizgled tako malo.

Došao si do mjesta
gdje se smrt bliži.
Svlače sa Te odjeću
bacajući za nju kocku
i pribijaju Te na Križ.
Vidi se da su vješti
imaju iskustva u tome.
Lupaju i probadaju tvoje Sveto Tijelo
čineći rane za koje će i Toma zaplakati
i priznati Te svim srcem svojim.
Vojnici podižu Križ i vješaju natpis,
iako se svjetina s njim ne slaže
natpis Kaže: Isus Nazarećanin Kralj Židovski,
al što je zapisano, ostaje nepromijenjeno.

Izruguju se i dalje:
“Siđi s Križa pa ćemo vjerovati!”,
“Druge je spasio a sebe ne može!”,
“Vidi Iliju zove!”.
Čak ga i razbojnik na smrtnome trenu vrijeđa,
“Nisi li Ti Krist, pa spasi sebe i nas”,
uskoro će umrijeti ali ruga se Tebi Kriste.

Staviše te među razbojnike.
Tebe bez ijednog grijeha u životu,
al barem se drugi priznaje grešnim
koreći prvog i traži oprost od Krista,
znajući ono što je i Pilat znao:
ovo je sveti Čovjek i
Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
“Nego sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje.”
Ovaj zdesna odgovor dobiva:
“Zaista kažem ti: danas ćeš biti sa mnom u Raju!”
I na smrtnom času ima nade
samo ako se vratimo potpuno Tebi Kriste.

Vapiješ: “Žedan sam”…
da žedan jesi za utjehom
i trebamo Ti dati piti,
biti uz Tebe,
biti utjeha za Tebe.

Pogledaš svoju Majku
kako joj srce probada mač boli,
jer starac je Šimun prorekao:
“A i tebi će samoj mač probost dušu.”
Ali ne ostavljaš svoju majku samu,
nego joj predaješ svoga ljubljenog
učenika da Ti bude sinom,
a svoju cijelu crkvu da nam bude Majkom.

Gledaš na nas i
moliš Oca svojega da se smiluje
nama grešnima:
“Oče oprosti im jer ne znaju što čine!”.
Moliš za nas u ovome trenutku,
ne gledaš svoju patnju nego
moliš Oca za nas.
Svet si Gospodine,
Svet i PreSvet.

Isteklo je mnogo krvi,
oslabilo je tijelo Tvoje,
približio se kraj,
a na kraju zavapiš:
“Eli, Eli, lama sabaktani?”
krikom koji odjekuje,
dozivaš Oca svojega,
približavaš svoju patnju
svima koji imaju osjećaj napuštenosti,
koji ne vide izlaza,
ali Ti si uvijek znao da je Otac s Tobom
i na kraju mu kažeš;
“Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.”
Svršeno je….

smrt……

Sveti čas o devete ure,
zatrese se cijela zemlja,
hramska se zavjesa raspara na pola
i približi narodu Svetost Božju.
Silaziš nad pakao
osloboditi duše pravednih što čekale su spasenje,
a u gradu mrtvi oživješe i pokazaše se mnogima.
Sada su shvatili da Ti jesi Krist.
Bijući se u prsa shvaćaju svoj grijeh,
i rimski je satnik opazio isto:
“Uistinu Sin Božji, bijaše Ovaj.”

Dok su drugima kosti slomili,
tebi su kopljem bok proboli
da se ispune pisma:
“Nijedna mu se kost neće slomiti.”
A iz boka potekne Krv i Voda,
ta Presveta milost za nas
i otkupnina za naše grijehe.

“O Presveta Krvi i Vodo Kristova
što potekoše kao izvor milosrđa
za nas, u vas se uzdam!”
“Klanjamo Ti se i Blagoslivljamo
Te Kriste jer si svojim Svetim
Križem svijet otkupio.”

…

I zaiska Josip iz Arimateje
od Pilata Tijelo Tvoje,
pa poviju u povoje s miomirisima
i polože u grob netaknut
i kamenom zapečate
ulaz u grob.
Dok se oni za tijelo brinu,
Ti se o trećega dana Uskrisiš
i vojnici popadaju na pod
pred Slavom i Svetošću Tvojom
i pobjedi Tvoja LJubav zlo
i najavi nam Nadu.
Nadu koju su izgubili i Tebi najvjerniji.
Kad dođu na grob i
videći povoje u grobu gdje leže
pitaju se gdje je Isus raspeti?
Ali Anđeo je s Neba došao da nam kaže
“Što tražite Živog među mrtvima?
Nije ovdje nego Uskrsnu!”
Jer s Tobom Kriste kroz život krenimo,
na Putu Istine u Život vječni idemo…
Amen.