Iz praha u život

Iz praha si stvoren,
satkan si u tijelo,
oblikovan iz vani i unutra.
Rastao u utrobi majke
koja je iščekivala
tvoj dolazak, tvoje javljanje.

Rođen od žene
na svijet donesen.
Mažen i pažen,
brižnošću majke
uz plač i smijeh
uvijek je bila uz tebe.

U zipci mirno spavao,
kroz prve riječi i korake
otkrivao si sve oko sebe,
padao i ustajao,
upornošću grabio naprijed.

Rastao kroz djetinjstvo,
bez brige, sve kroz igru,
sve je bilo tako lako.

Mladost svoju si proživio
misleći na zabavu,
na provode, jer sve si mogao,
jak u snazi, sve je bilo dostupno.

Lagano se ipak s godinama,
zaposlio se, naporno si radio,
preoblikovao u ozbiljnijeg čovjeka,
pa si i sam obitelj stvarao,
proživljavao opet djetinjstvo
ali u drugačijoj ulozi,
u brizi za malo stvorenje,
kao roditelj,
držao dijete u rukama,
ponosan na ovo čudo

Proživljavao si život djece,
pazio ih kao i roditelji tebe,
sve za njih bio spreman učiniti.
Posvetio se njima,
onima što ostat će iza tebe,
ne primjećujući kako
lagano si ostario,
dok nisi i sam ušao
u pred kraj života svoga,
gdje približavao se odlazak.

Promišljao o svemu,
o djelima svojim,
dobrim i lošim
i prošlom vremenu,
o tome kako si
utjecao na druge
i oni na tebe.

Pun zabrinutosti,
uvidio si prolaznost svega.
Djeca su tvoja odrasli,
otisnuli se od tebe
i žive neki svoj život.

Ostao si pomalo sam,
dani su tu, malo ih je
pokušavaš ispraviti
nešto što ostalo je
odgađano za poslije.

Ruke i tijelo te ne slušaju,
usporen si i teško je.
Umaraš se i ne ide,
zaboravljaš pomalo
i bolest te je načela.
Iz dana u dan sve je teže
i prikovan si za sobu
iz koje ne izlaziš.

Ležiš nepomičan u krevetu,
predosjećaš smrt.
Svima si na teret,
a ne želiš to biti,
postao si problem okolini
jer sam se ne možeš
brinuti o sebi.

Vidiš kako nešto šapuću,
ne govore ti ništa,
samo se nasmiješe
kao sve je u redu.
Prozireš njihovu igru
skrivanja istine od tebe,
ali kažeš neka, neka im bude.

Pozivaš sebi najdražu osobu,
sliku svoju vidiš u crtama lica
tražeći utjehe od nje.
Vidiš da pati, patiš i sam,
vidiš joj u očima.
Pokušaj osmjeha i utješnih riječi,
stisak ruke i drhtaj,
lagani uzdah i tugu.

Prihvatio si smrt
vidiš pomalo mrači se.
Ne vidi se više svjetlo,
hvata te tjeskoba mraka,
napuštenosti i jada.
Vapiješ, buncaš, tražiš nešto,
tek srce zna što.
Čuješ plač na trenutke,
miješa se plačem srca,
moliš se, iako nikad
ni pošteno nisi.

Tražiš spas,
nada se gasi
zoveš Njegovo ime,
usne se ne pomiču,
ali zoveš to ime
koje si zapostavio,
sve svoje što imaš
i zadnje snage
upireš u vapaj,
ime Isus prostruji ti tijelom,
evo me, molim te
spasi mene,
predajem se tebi
oprosti…
Drhtiš, osjećaš kraj,
udahnjuješ zadnji uzdah
i osjetiš spasonosni mir
koji te obuzme
te ispustiš dah života.

…

Iz zemaljskog praha satkan,
spušten u zemlju,
vračaš se natrag u prah.
Prah života i prolaznosti,
ali duša živa odletjela je
na drugi
vječni
svijet,
zauvijek…