Prosjak na putu

Upravi mi pogled svoj
kad prolaziš pokraj mene,
barem jedan osmijeh tvoj
da mi oči zatrepere.

Spusti pogled ti na mene,
pogledaj me srcem svojim,
ne tek mlako ko da čujem
samo smetam, prizor trujem.

Znaj taj težak život moj
mazio me nikad nije,
slika sreće odavno izblijedi,
stvarnost gorku sad ja živim
al se trudim da preživim.

…

Pa zar me nitko tu ne vidi?
Pa zar me nitko tu ne čuje?
Tek prepreka na vašem putu
što se lako zaobiđe.

Tek ko zrak sam ja većini,
dok me vjetar k vama nosi,
ko maslačka bijeli cvijet
od sebe lako otpuhnete dalje.

Čekam tako nekog da se sjeti
i pomogne barem malo…
Sad tužni pogled na zemlju je spušten,
ko da vrijeme za mene je stalo.

Svak prolazi, nitko meni neće,
tek bijesni pogled na me oštro pada,
“Ovaj ovdje opet smeta.”
tjeraju me, “Idi dalje!”

Svakim danom sve je teže,
svakim dahom srce steže.
Mišlju svakom ja se trudim
da strpljenje ne izgubim.

Ruku pružam, da je vide,
evo ovdje koju paru.
Ako može hvala vama,
ako ne oprostite, molim.

Al se vedro lice nađe,
smiluje se na me netko.
Znam da ljudi još tu ima
što sa srcem toplim vide.

Samo tren, možda dva,
al za me je jako dugo,
do očiju mojih kad se spuste
i u ruku koji novčić mi polože,
a u srce smiješak blagi što me grije.

Dovoljan je jedan Netko,
tko ublaži tešku bol.
Ispuni mi utjehom
što ostane od tog dana.
Osjećam se vrijedim barem malo,
barem nekom još sam mio…

Hvala vam na dodijeljenom trenutku…