Životni sat

Život prosipaš,
kroz prste ispuštaš,
pada na tlo i nestaje,
u prašinu se pretvara,
a vjetar sve brzo otpuše
i ničega nemaš.

Hajde, stisni šaku!
Uhvati što možeš,
probudi život uspavani,
neka se zadrži u tebi,
ne dopusti da nestane
iz ruku ti iščezne.

Sjenke se samo na tren jave,
sjenke sjene što moglo je biti,
zbog propusta tvojih
ni to se ne dogodi,
ostane još tako daleko,
teško, nedostižno.

Suha je grana života tvoga,
raspuknula se i trune,
pasti će nisko, to osjećaš,
ako nešto ne promijeniš.

Život nestaje i odlazi
u daljine, u dubine,
a što crnina tamo krije,
tko zna, tko je vidi,
kraj se u bezdanu
ne nazire…